Gojaznost nije samo estetski problem, već često dovodi i do niza bolesti, odnosno do raznih metaboličkih promena čime se remeti rad unutrašnjih organa. Iz svega toga, redovno kontrolisanje laboratorijskih parametara pomaže kako lekaru, tako i nama, da otkrijemo kakvi su ti metabolički poremećaji koji neretko prethode nastanku raznih oboljenja.
Procena nastanka kardiovaskularnih oboljenja
Provera lipidnog statusa (ukupni holesterol, HDL, LDL i trigliceridi) predstavlja ocenu rizika za nastanak infarkta, šloga i uopšte aterosklerotičnih promena. Procenjuje se da je preko 70% smrtnih ishoda u Srbiji direktno ili indirektno vezano za višak kilograma. Gojazne osobe imaju 50-100% veći rizik od rane smrti u poređenju sa osobama normalne telesne težine, a smatra se da oko 70% tog rizika otpada na kardiovaskularne bolesti. Postoji direktna veza između rasta težine i rasta krvnog pritiska, tako da svako povećanje BMI za 5 jedinica u proseku podiže sistolni pritisak za 5 mmHg.
Identifikacija metaboličkog sindroma
Što se postiže analizom nivoa šećera u krvi i insulinske rezistencije, a što sve pomaže otkrivanju rizika od nastanka dijabetesa tipa 2. Smatra se da skoro 25% obolelih od šećerne bolesti već ima razvijenu perifernu arterijsku bolest.
Otkrivanje hormonalnih uzroka
Hormonski poremećaji mogu biti uzrok i posledica gojaznosti, npr. poremećaji štitne žlezde (hipotireoza pogađa oko 15% gojaznih osoba). U rutinskoj kontroli preporučuje se određivanje TSH i fT4.
Hipogonadizam
Smatra se da oko 30% gojaznih osoba ima nizak nivo testosterona.
Praćenje funkcija pojedinih organa
Laboratorijskim testovima pratimo funkciju pojedinih organa. Gojaznost dovodi do oštećenja jetre i bubrega, što možemo da pratimo određivanjem jetrinih enzima (AST, ALT, GGT) i parametara bubrežne funkcije (urea i kreatinin).
Detekcija mikronutritivnog deficita
Uprkos višku kalorija, gojazne osobe najčešće imaju manjak vitamina D i određenih minerala.
Ovo su samo neki od poremećaja i bolesti koji su usko povezani sa gojaznošću, gde se redukcijom telesne mase u značajnoj meri smanjuje nastanak oboljenja. U zaključku navodimo potrebu učestalosti posete laboratoriji u smislu redovne kontrole, postavljanju dijagnoze i praćenju bolesti.
Preventivna kontrola se radi jednom godišnje u slučaju da nema komplikacija kao što je dijabetes, a rade se osnovne analize (glukoza, lipidni status i krvna slika). Tokom procesa mršavljenja, kada se uvodi korigovana ishrana ili lekovi, kontrola se vrši na svakih 3-6 meseci, kako bi se pratio metabolički odgovor organizma i eventualna pojava nutritivnih deficita. Učestalost može biti i veća ukoliko postoje pridružene bolesti poput hipertenzije ili teškog oblika masne jetre.
Dr Velibor Canić